subota, 24.02.2007.
Signs of weakness
Prijateljicu?! – probudila me Michaelina dernjava. Okrenuo sam se prema njoj i spremno je dočekao u zagrljaj. Nagnula je glavu na moje rame i tiho ponovila: „prijateljicu'“ Okrenuli smo se jedno prema drugome, pogledi su nam se sreli... Nakon desetak sekundi odgurnuo sam ju od sebe, nagnuo se na zid i zatvorio oči. Bijela krv anđela počela se mješati s crvenom demonskom, ledeni karakter anđela počeo je popuštati nad vatrenim demonskim. Uspio sam se oduprijeti prvom iskušenju, ali koliko još, koliko ću još iskušenja preživiti dok ne popustim. Nisam mogao protiv jednostavnog zakona fizike: vatra otapa led
Evo mene nakon dugo dugo vremena. Nije da nisam imao inspiraciju za pisanje, nego jednostavno nisam imao vremena, zaokupljenost školom, počeli su mi nogometni treninzi... itd.
Ali kako bi rekli: "forget about the past for that it has gone, don't look into the future for it is yet to come, live in the present and make it so beautiful that it will be worth remembering"
pa da vidimo šta ima u mojoj sadašnjosti - prvo, bolestan sam, temperatura 39, doma sam po cjele dane, dosađujem se i tako... a najgore mi je što ne mogu na treninge, na utakmice... ah ma bit će bolje
ajd ljudi uživajte mi, budite ljepi, zdravi, pametni... pozz!
nedjelja, 07.01.2007.
Gaining the trust
Baš kad sam opet htio zspočeti razgovor s Michaelom na vrata je uletjela čudna spodoba, čovjek srednjih godina, s opasnim opeklinama po cijeloj koži, vjerovatno zadobivenih mučenjem. Po njegovu izrazu lica moglo se vidjeti da ne sluti na dobro.
U djeliću sekunde shvatio sam da željeznom šipkom cilja Michaelu. Skočio sam, zgrabio drvenu palicu s poda i udario ga snaznim udarcem u zatiljak, izvikujući: „Ne diraj mi prijateljicu“ – stajao sam nad njegovim onesvještenim tijelom i opet utonuo u nepoznate misli, po ko zna koji put danas. Pogledao sam palicu i počeo misliti koliko još imam božanskih refleksa i anđeoske tehničke preciznosti. Shvatio sam da i to počinje blijedjeti.
Evo ljudi vracam se na blogerske stranice, nije me bilo vise od mjesec dana - hmm... to nije dobro! Ajd prije nego zaboravim: Svima vam zelim sve najbolje u novoj 2007. Budite ljepi, zdravi, zaljubljeni i puno citajte i komentirajte ovaj blog...
A sto se mene tice, ja se nadam sreci, zdravlju i ljubavi... Nadam se da ce sve biti bolje u Novoj godini...
četvrtak, 23.11.2006.
Unknown feelings
Dok sam trcao kroz mene je prolazio neodređeni osjećaj. Nesto između zabrinutosti i ljutnje, popracen ljubomorom i adrenalinom. U svemu tome ja uopce nisam poznavao tu curu, a ipak obuzeo me osjecaj zabrinutosti za nju... Zaljubljujem li se?!?! Pokazujem li prve znakove slabosti?!?! Pokazujem li da vise stvarno nemam anđeoske moci. Znao sam da je to istina, ali ju jednostavno nisam htio prihvatiti... U tim mislima stigli smo do male prostorije, osvjetljene samo jednom voštenom svijećom. "Ostat cemo ovdje dok se stvari ne primire, nije nešto ali ce poslužiti" -progovorila je predivnim glasom. Opet sam utonuo u nepoznate osjecaje i ljubavne misli. Sve anđeosko pocelo je isparavati iz mene...
Evo me napokon. Imam par vijesti, prica i tako... Prvo morao sam sve premjestiti na novu adresu, jer je na staroj sve stekalo, i mogla se otvoriti svake prestupne godine... Ali sad sve radi kako treba, tako da opet ostavljate puno komentara...
A drugo, mislim da i mene hvata ovo isparavanje anđeoskih moci, misli i osjecaja... Nakon dugo vremena u zivot mi je usla stara ljubav... Bili smo skupa, pa nismo bili skupa, pa smo zabrijali, i onda se nismo culi 100 godina. Što mojom, što njezinom krivnjom... Ali sreca mi se napokon okrenula u pravom smjeru i ona je opet tu, cujemo se svako toliko, dogovaramo se kad cemo se susresti... Uglavnom opet proživljavam male trenutke srece, opet to prozivljavam s njom...
Ah.. Mozda bolje da zasad stanem s pisanje, da ne kazem neke stvari prerano.. Ali s vremenom, s vremenom ce sve doci na svojem mjesto (bar se nadam)...
Do tad uzivajte, budite mi lijepi, zdravi i sretni... Pozdrav!
ponedjeljak, 20.11.2006.
Wellcome to Hell
S vlaka sam sišao ravno u gužvu i odmah izgubio Mihaelu s vidika. Krenuo sam kamo i ostali, ravno, prema velikom crvenom zastoru. Zastor se maknuo i izašao je on, crna duga masna kosa, male crne oči, zaogrnjen crvenim plaštom koji mu je padao ispod koljena. Napokon je progovorio: "Ne znam i ne zanima me zašto i kako ste ovdje, isto tako ni vas to nebi trebali biti briga. Trebati znati samo jednu stvar, jedini kojeg ovdje slušate sam ja..." - hrabre riječi, učinkovite, a ipak sve u svemu loše. Odmah sam pomislo što si ti meni da bi te ja slušao. Ali koliko god on loše govorio, i koliko god se meni ne sviđao imao je autoritet i nitko ga nije mogao dotaknuti... U takvim mislima prekinuo me nježan dodir njezine ruke, okrenuo sam se i u ocima joj ugledao zabrinutost. Rekla je samo: "Brže. moramo otići odavde..."
Uh malo sam produžio priču. Ali dobro, sve bolje mi ide. Bar ljudi tako kažu... Kažu mi da sam pjesnička duša, a knjigu iz hrvatskog jezika nisam nikada volio, jednostavno je preteška za nositi, čitati i tako... Ali zato sam likovni uvjek volio :D, nositi samo kistove u školu i crtati sat i po... prejako (kako bi rekle moje dvije najdraže cure=))
A nije me baš volja pisati o školi... O ljubavi?! Necu ni to, samo zalost, a jebiga sta ces, kad nije bolje... Pokusavam nesto s jednom curom, sad ne znam koliko je to pametno... A ustvari možda i je pametno - uvijek moze uspjeti, nikad se nezna... Kako bi rekli "nada umire posljenja"
Ali meni se do sad češće događalo ono "nada je kurva"...
A ljudi pozdravljam vas, uživajte koliko možete, ja znam da hoću!
Name's Luc
Kroz cijelo tijelo mi je prošao neki ledeni osječaj. Odmah sam znao - ona je ta, ta koju sam tražio cijeli život. Sjeo sam nasuprot nje, pružio joj ruku i rekao: "Zovem se Luc." Okrenula se, čudno me pogledala, prihvatila moju ruku i odgovorila: "Ja sam Mihaela, drago mi je"...
Eh ljudi, odavno nisam pisao post. Evo sad me nekako ulovila volja pa da se malo raspišem.
Bio sam preko vikenda u Vinkovcima, na vjenčanju. Sestrična mi se udala... Predobro je bilo. Pa mislim, kako bi vama bilo - odeš u Vinkovce, upoznaš jednu curu, plešeš s njom cijelu večer, pozdraviš se s njom i onda ju ne vidiš godinu dana... Ah šta ćeš... Ali što se tiče samog pira, sve super, sve za pet - jednostavno, kako bi rekla moja frendica, PREJAKO!
Ajd javim vam se uskoro, ovaj put stvarno...
Girl with a devil in her eyes
Karta za vlak, komadić papira i obična drvena olovka bile su jedine stvari koje sam imao. Nakon ulaska u vlak sjeo sam u jedini prazan odjeljak, odjeljak s brojem 7. Unutra je sjedila crnokosa djevojka ubojitog pogleda...
Eh... (ustvari ah), ma jednostavno nemam inspiracije za pisanje. Stavim ruke na tipkovnicu i kroz glavu mi prolete svakojake misli, ali jednostavno ih ne mogu složiti u rečenice.
Ma imam dosadan život, nema šta... Sreća da me prijatelji svakodnevno vade iz dosade. Da, moram spomenuti blog od moje male najdraže, tako da svi odete tamo i ostavite dugi, dugi komentar... E ja ne znam šta bi da nemam nju, ma najbolja je!
A ljudi javim vam se ubrzo... uživajte!
I am Lucifer
Mojim padom s neba sve se promijenilo, kako je bilo i za očekivati. Sve se promijenilo na gore. Ušao sam u svijet lopova, ubojica, prostitutki - ukratko svijet zla! A što je najgore ja sam bio jedan od njih... Upustio sam se u tu pustolovinu i sjeo na prvi vlak za pakao. Dobio sam kartu s brojem 666...
Ljudi vrijeme je da vam se predstavim... Pa prvo - zovem se Mario, idem u 3. raz Tehničke, u Puli. U par riječi: volim sve što vole mladi (kako bi se to reklo), od glazbe slusam skoro sve, osim metala i punka. Tu i tamo volim pogledati dobar film (triler, horror, a i koju dobru komediju). Čitam knjige (što got ima, od trilera, krimića, akcije...), evo upravo sam počeo čitati lektiru: Zločin i kazna, taman moj tip knjige (ubojstvo iz zajebancije)... A što ne volim?! Pa ovako, kad netko sere i laže bez razloga i još gore kad se nakon toga pokušava izvući s glupim isprikama...
To bi bilo to... Do sljedećeg čitanja - uživajte!
Rise of an angel
Još od vremena nastanka svijeta, svi se pitaju tko je Lucifer... Ja sam taj koji zna sve detalje, koji zna cijelu priču... Nakon velike borbe na nebu, prognan sam u podzemno kraljevstvo, zato jer sam se borio na pogrešnoj strani. To što su svi smatrali propašću za mene je bio tek početak...
Što se dogodilo kad je anđeo dotakao samo dno? Ustao je, i postao jednim od najjačih, uz cijelu vojsku sljedbenika...
A što se događa kad čovjek dotakne dno? Ah da je bar priča ista ko i s anđelima... Čovjek pati i pati, sve do samog dna, a onda traži sreću u srcu žene i to ga baci još niže, niže od pakla! Ovo je priča o usponu sa samog dna, od Lucifera do ponovne smrti - Anđeoske smrti...
